Kad se izumitelj David Maiman popeo u nebo, činilo se da ispunjava drevnu želju. Pa zašto se čini da nikoga nije briga?
Imamo jetpacke i nije nas briga. Australac po imenu David Maiman izumio je moćni jetpack i letio njime oko svijeta – jednom u sjeni Kipa slobode – ali malo ljudi zna njegovo ime. Njegov jetpack bio je dostupan, ali ne jedan je žurio da ga dobije. Ljudi govore da žele jetpacks desetljećima, a mi govorimo da želimo letjeti tisućama godina, ali stvarno? pogledaj gore. Nebo je prazno.
Zrakoplovne tvrtke suočavaju se s nedostatkom pilota, a moglo bi se pogoršati. Nedavna studija pokazala je da do 2025. očekujemo globalni manjak od 34 000 komercijalnih pilota. Za manje zrakoplove trendovi su slični. Zmajevi su skoro nestali. Proizvođači ultralaki zrakoplovi jedva spajaju kraj s krajem. (Proizvođač, Air Création, prodao je samo jedan automobil u SAD-u prošle godine.) Svake godine imamo sve više putnika, a manje pilota. U međuvremenu, jedan od najpoželjnijih oblika letenja — jetpacks — postoji, ali Mayman ne može privući ničiju pozornost.
“Prije nekoliko godina imao sam let u luci Sydney,” rekao mi je. “Još uvijek se sjećam da sam letio dovoljno blizu da sam vidio trkače i ljude kako hodaju po području tvornice, od kojih neki nisu podigli pogled.Jetpacks su bili glasni, pa vas uvjeravam da su me čuli.Ali ja sam bio tamo, letio u mlaznim naprtnjačama, nisu podigli pogled.”
Kad sam imao 40 godina, počeo sam eksperimentirati s letenjem čime god sam mogao – helikopterima, ultralakim letjelicama, jedrilicama, ovjesnim jedrilicama. Nije to toliko kriza srednjih godina koliko to što konačno imam vremena, ili vremena, raditi ono što Oduvijek sam to želio. Pa sam pokušao paraglajding, skakanje padobranom. Jednog sam dana stao na uzletištu uz cestu u vinskoj zemlji Kalifornije koja je nudila letove dvokrilcima iz Prvog svjetskog rata. Taj dan nisu imali dvokrilce, ali bio je Drugi svjetski rat bombarder, B-17G zvan Sentimental Journey za dopunu goriva, pa sam se ukrcao. Iznutra, avion izgleda kao stari aluminijski čamac;grub je i grub, ali leti glatko i zuji kao Cadillac. Letjeli smo 20 minuta iznad zelenih i rumenih brda, nebo je bilo bijelo poput zaleđenog jezera i činilo se da smo dobro iskoristili nedjelju.
Budući da ne znam što radim, nisam dobar u matematici, čitanju vjetra ili provjeravanju brojčanika ili mjerača, sve to radim kao putnik, a ne kao pilot. Nikada neću biti pilot. Znam to. Piloti bi trebali biti organizirani i metodični, ja nisam jedan od tih stvari.
Ali to što sam bio s tim pilotima učinio me duboko zahvalnim onima koji su nastavili - eksperimentirali i uživali u letenju. Moje poštovanje prema pilotima je neograničeno, a zadnjih 10 godina moj učitelj u osnovnoj školi bio je Francuski Kanađanin Michael Globensky koji je podučavao ultralaki leti s triciklom u Petalumi u Kaliforniji. Prije je podučavao letenje zmajem, ali taj je posao bio mrtav, rekao je. Prije petnaest godina učenik je nestao. Neko je vrijeme, međutim, još uvijek imao ultralake klijente — one koji su htjeli letjeti kao putnici , i nešto učenika. Ali taj rad je jako opao. Zadnji put kad sam ga vidio, nije imao učenika uopće.
Ipak, često se penjemo. Ultralaki tricikl koji smo vozili bio je pomalo nalik motociklu s dva sjedala na koji je pričvršćena prevelika ovjesna jedrilica. Ultralaki motori nisu zaštićeni od vremenskih nepogoda — nema kokpita;i pilot i putnici su izloženi — pa nosimo bunde od ovčje kože, kacige i debele rukavice. Globensky se otkotrljao na pistu, čekajući da mala Cessna i turboprop prođu, a onda je došao red na nas. Pokretan propelerima u stražnjem dijelu, ultralaki brzo ubrzava, a nakon 90 metara Globensky nježno gura krila prema van i mi smo u zraku. Polijetanje je gotovo okomito, poput zmaja kojeg iznenadni nalet vjetra povlači prema gore.
Kad smo napustili pistu, osjećaj je bio nezemaljski i potpuno drugačiji od sjedenja u bilo kojem drugom zrakoplovu. Okruženi vjetrom i suncem, ništa nije stajalo između nas i oblaka i ptica dok smo letjeli iznad autoceste, iznad farmi u Petalumi i u Pacifik.Globensky voli grliti obalu iznad Point Reyesa, gdje su valovi ispod njega kao prosuti šećer.Naše kacige imaju mikrofone i svakih 10 minuta netko od nas govori, ali obično smo samo mi na nebu, tihi, ali povremeno slušajući pjesmu Johna Denvera. Ta je pjesma gotovo uvijek Rocky Mountain High. Ponekad sam u iskušenju pitati Globenskog jesmo li mogli preživjeti bez Johna Denverove pjesme “Rocky Mountain Heights” — osobito s obzirom na to da je ovaj pjevač i tekstopisac umro leteći eksperimentalnim avionom avionom u Montereyu, malo prije nego što stignemo na jug – ali nemam petlje. Jako mu se svidjela ta pjesma.
Globensky mi je pao na pamet dok sam čekao na parkiralištu Ralphsovog supermarketa u sušnom poljoprivrednom gradiću Moorparku u južnoj Kaliforniji. Ovo je parkiralište gdje su nam Mayman i Boris Jarry, vlasnici Jetpack Aviationa, rekli da se nađemo. prijavio sam se za vikend trening s jetpackom gdje ću nositi i upravljati njihovim jetpackom (JB10) s desecima drugih učenika.
Ali dok sam čekao na parkiralištu, sreo sam još samo četiri osobe - dva para - koji su bili ondje na treningu. Prvi su bili William Wesson i Bobby Yancey, krupni 40-godišnjaci iz Oxforda, Alabama, 3000 milja daleko. Oni parkiran pokraj mene u unajmljenoj limuzini."Jetpack?"upitali su. Kimnem, stanu i čekamo. Wesson je pilot koji je upravljao gotovo svime - zrakoplovima, žirokopterima, helikopterima. Sada radi za lokalnu elektroprivredu, upravlja helikopterima u tom području i pregledava srušene vodove. Yancey je bio njegov najbolja prijateljica i putovanje je prošlo glatko.
Drugi par su Jesse i Michelle. Michelle, koja nosi naočale s crvenim okvirima, uznemirena je i tu je da podrži Jesseja, koji je jako sličan Colinu Farrellu i godinama je radio s Maimanom i Jarryjem kao snimatelj iz zraka. On je bio onaj koji je snimio snimku Maymana kako leti oko Kipa slobode i luke u Sydneyju. S obzirom na to da je rekao "primiraj to" umjesto "da", Jesse je, poput mene, znatiželjan o letenju, letenju pored - uvijek putnici, ne piloti. On je uvijek želio upravljati jetpackom, ali nikad nije dobio priliku.
Napokon je crni kamionet uletio na parkiralište i iz njega je iskočio visoki, zdepasti Francuz. Ovo je Jarry. Imao je svijetle oči, bradu i uvijek je bio oduševljen svojim poslom. Mislio sam da se želi naći u supermarketu jer postrojenje za obuku jetpacka je teško pronaći, ili – još bolje – njegova je lokacija strogo povjerljiva. ali ne. Jarry nam je rekao da odemo do Ralphsa, donesemo ručak koji želimo, stavimo ga u njegova kolica, a on će platiti i odnijeti ga u objekt za obuku. Dakle, naš prvi dojam o programu obuke Jetpack Aviation bio je visoki Francuz koji gura kolica za kupnju kroz supermarket.
Nakon što je utovario našu hranu u kamion, ušli smo i krenuli za njim, karavana je prolazila kroz Moorparkova ravna polja voća i povrća, bijele prskalice probijale su se kroz redove zelenila i akvamarina. Prolazimo pokraj berača jagoda i dinja u ogromnim slamnatim šeširima, a zatim idemo našom prašnjavom cestom kroz brda stabala limuna i smokava, pokraj eukaliptusovih vjetrobranskih pojaseva, i konačno u bujnu farmu avokada na oko 800 stopa nadmorske visine, Jetpack se nalazi u kompleksu zrakoplovstva.
To je skromna postavka. Prazna parcela od dva jutra odvojena je od ostatka farme bijelom drvenom ogradom. Na otprilike kružnoj čistini bile su hrpe drva za ogrjev i limova, stari traktor i nekoliko aluminijskih pomoćnih zgrada. Jarry nam je rekao da je farmer koji posjeduje zemlju i sam bivši pilot i da je živio u kući na vrhu grebena. "Njemu ne smeta buka", rekao je Jarry, škiljeći u španjolsku koloniju iznad.
U središtu kompleksa nalazi se ispitna platforma za jetpack, betonski pravokutnik veličine košarkaškog igrališta. Naši učenici lutali su okolo nekoliko minuta prije nego što su pronašli jetpack, koji je visio u transportnom kontejneru poput muzejske zbirke. Jetpack je lijep i jednostavan predmet. Ima dva posebno modificirana turbomlazna motora, veliki spremnik za gorivo i dvije ručke – za gas s desne strane i za skretanje s lijeve strane. Jetpack svakako ima kompjuterizirani element, ali većinom je jednostavan i lak- stroj za razumijevanje. Izgleda točno kao jetpack bez gubitka prostora ili težine. Ima dva turbomlazna motora s maksimalnim potiskom od 375 funti. Ima kapacitet goriva od 9,5 galona. Suh, jetpack teži 83 funte.
Stroj i cijeli kompleks, zapravo, potpuno su neatraktivni i odmah me podsjećaju na NASA-u – još jedno vrlo neatraktivno mjesto, izgrađeno i održavano od strane ozbiljnih ljudi koji uopće ne mare za izgled. Smješten u močvarama i šipražju Floride, NASA-in Objekt u Cape Canaveralu potpuno je funkcionalan i nema problema. Čini se da je budžet za uređenje krajolika ravan nuli. Dok sam gledao posljednji let svemirskog šatla, zaprepastila me svaka prekretnica jer nisam bio usredotočen na sve što nije povezano s misijom ruka – izgradnja novih letećih objekata.
U Moorparku smo sjedili u malom improviziranom hangaru, gdje je veliki TV prikazivao snimke Jarryja i Maymana kako upravljaju različitim avatarima svojih jetpackova. Video prikazuje njihov let u New Yorku, južnoj Kaliforniji, na početku utrke Formule 1 u Monaku .S vremena na vrijeme, kratki film iz filma o Jamesu Bondu Thunderball spojen je zajedno za komični učinak. Jarry nam je rekao da je Mayman zauzet razgovorom s investitorima, tako da će on obavljati osnovne narudžbe. S jakim francuskim naglaskom, on raspravlja stvari poput gasa i skretanja, sigurnosti i katastrofe, i nakon 15 minuta na ploči, jasno je da smo spremni obući opremu. Još nisam spreman, ali to je u redu. Odlučio sam ne ići prvi.
Prvi odjevni predmet bilo je dugo donje rublje otporno na plamen. Zatim par teških vunenih čarapa. Zatim par srebrnih hlača, laganih, ali otpornih na plamen. Zatim još jedan par teških vunenih čarapa. Zatim su tu kombinezoni.kaciga. Otporne na vatru rukavice. Konačno, par teških kožnih čizama pokazat će se kao ključ za sprječavanje opeklina. (Više informacija uskoro.)
Budući da je Wesson obučeni pilot, odlučili smo ga pustiti prvog. Popeo se na tri stube od čelične ograde i uvukao svoj jetpack, koji je visio na koturama u središtu asfalta. Kad ga je Jarry zavezao, pojavio se Maiman. Ima 50 godina, skladnih je proporcija, ćelav, plavook, dugih udova i tiha glasa. Sve nas je dočekao rukovanjem i pozdravom, a zatim iz kontejnera izvukao kanister petroleja.
Kad se vratio i počeo točiti gorivo u jetpack, tek je shvatio koliko se to činilo rizičnim i zašto su razvoj i usvajanje jetpacka bili spori. Iako svaki dan punimo spremnike automobila lako zapaljivim benzinom, postoji - ili se pretvaramo da biti — ugodna udaljenost između našeg krhkog tijela i ovog eksplozivnog goriva. Ali nošenje tog goriva na leđima, u slavljenom ruksaku punom cijevi i turbina, vraća kući stvarnost motora s unutarnjim izgaranjem. Samo gledajući kerozin kako se toči nekoliko centimetara od Wessonovog lice je bilo uznemirujuće. Međutim, to je još uvijek najbolja tehnologija koju imamo, a Maymanu je trebalo 15 godina i deseci neuspješnih ponavljanja da dođe ovdje.
Nije da je bio prvi. Prva osoba koja je patentirala jetpack (ili raketni ranac) bio je ruski inženjer Alexander Andreev, koji je zamislio vojnike koji koriste uređaj za preskakanje zidova i rovova. On nikada nije napravio svoj raketni ranac, ali nacisti posudili su koncepte iz svog projekta Himmelsstürmer (Oluja na nebu) – za koji su se nadali da će nacističkom nadčovjeku dati mogućnost skoka. Hvala Bogu da je rat završio prije toga, ali ideja još uvijek živi u glavama inženjera i izumitelja. Međutim, Bell Aerosystems je tek 1961. godine razvio Bell Rocket Strap, jednostavan dvostruki mlazni ranac koji je nositelja pokretao prema gore 21 sekundu koristeći vodikov peroksid kao gorivo. Varijacija ove tehnike korištena je na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984., kada je pilot Bill Suitor preletio ceremoniju otvaranja.
Stotine milijuna ljudi gledalo je taj demo, a ljudi se ne mogu kriviti što su pretpostavili da dolaze svakodnevni jetpacki. Slika Maimana kao tinejdžera koji gleda udvarače kako lebde nad Los Angeles Coliseumom nikada ga nije napustila. Odrastajući u Sydneyu, Australija, on naučio letjeti prije nego što je naučio voziti;dobio je pilotsku dozvolu u dobi od 16 godina. Otišao je na koledž i postao serijski poduzetnik, naposljetku je pokrenuo i prodao tvrtku poput Yelpa, te se preselio u Kaliforniju s velikim dobitkom kako bi ispunio svoj san o stvaranju vlastitog jetpacka. Počevši od 2005. , radio je s inženjerima u industrijskom parku u Van Nuysu, gradeći i testirajući grube varijacije tehnologije. Sve ove varijante jetpacka imaju samo jednog probnog pilota, iako on dobiva obuku od Billa Suitora (istog tipa koji ga je inspirirao u 84. Olimpijske igre).To je bio sam David Maiman.
Rane verzije koristile su 12 motora, zatim 4, i redovito se zabijao u zgrade (i kaktuse) oko industrijskog parka Van Nuys. Nakon lošeg tjedna probnih letova u Australiji, jednog se dana srušio na farmu u Sydneyju i hospitaliziran je s teškim opeklinama u bedro. Budući da je sljedeći dan trebao letjeti iznad luke Sydney, otpušten je i nakratko je letio iznad luke prije nego što se ponovno srušio, ovaj put u piću. Uslijedilo je još istraživanja i razvoja i na kraju se Mayman odlučio na dva -mlazni dizajn JB9 i JB10. S ovom verzijom – onom koju danas testiramo – nije bilo većih incidenata.
Međutim, važno je napomenuti da Mayman i Jarry lete svojim jetpackom gotovo isključivo iznad vode - još nisu osmislili način na koji mogu nositi i jetpack i padobran.
Zato danas letimo privezani. I zašto nismo udaljeni više od 4 stope od tla. Je li to dovoljno? Sjedeći na rubu asfalta, gledajući Wessona kako se sprema, pitao sam se je li iskustvo-letjeti 4 stope iznad beton—ponudio bi nešto poput pravog letenja. Iako sam uživao u svakom letu kojim sam bio u svim letjelicama koje sam isprobao, uvijek sam se vraćao iskustvu koje je najbliže čistom letenju i doista se osjećam bestežinskim. bio na zlatnom brežuljku na središnjoj obali Kalifornije, s moher travom, a čovjek u svojim 60-ima me učio kako letjeti ovjesnom jedrilicom. Prvo smo sastavili uređaj, a sve u vezi s njim bilo je sirovo i nezgrapno - zbrka motki , vijci i užad—i na kraju sam bio na vrhu planine, spreman potrčati dolje i skočiti. O tome se i radi - trčati, skakati i lebdjeti ostatak puta dok jedro iznad mene najnježnije udara vjetar. Učinio sam to desetak puta tog dana i nikada nisam letio više od 100 stopa do kasnog poslijepodneva. Zateknem se kako svaki dan razmišljam o bestežinskom stanju, miru i jednostavnosti lebdjenja ispod platnenih krila, galopu Moher planina ispod mog stopala.
Ali skrenuo sam s teme. Sad sjedim na plastičnoj stolici pokraj asfalta i gledam Wessona. Stajao je na stepenicama željezne ograde, čvrsto navučene kacige, obraza već dio nosa, očiju stisnutih u dubine njegova lica. Na Jarryjev znak, Wesson je ispalio mlaznice koje su zavijale poput minobacača. Miris je gorućeg mlaznog goriva, a toplina je trodimenzionalna. Yancey i ja sjedili smo na vanjskoj ogradi dvorišta, u sve slabijem u sjeni stabala eukaliptusa, bilo je kao da stojite iza zrakoplova kad polazite s piste. Nitko to ne bi trebao raditi.
U međuvremenu, Jarry je stajao ispred Wessona, koristeći geste i pokrete glave kako bi ga vodio gore-dolje, lijevo-desno. Iako je Wesson kontrolirao mlaz gasom i skretanjem, njegove oči nisu skidale pogled s Jarryjevih — bio je uperen u njega poput boksač s 10 pogodaka. Kretao se oprezno po pisti, ne više od 4 stope visine, a onda je, prebrzo, bilo gotovo. Takva je tragedija tehnologije jetpacka. Ne mogu osigurati dovoljno goriva za let duži od osam minuta — čak i to je gornja granica. Kerozin je težak, brzo gori i čovjek može nositi samo toliko. Baterije bi bile puno bolje, ali bi bile puno teže – barem za sada. Jednog dana netko bi mogao izumiti bateriju dovoljno lagan i energetski učinkovit da bude bolji od kerozina, ali za sada ste ograničeni na ono što možete ponijeti, što nije puno.
Wesson se skljokao na plastičnu stolicu pokraj Yanceyja nakon što je izbjegao svoj jetpack, zajapuren i šepajući. Upravljao je gotovo svim vrstama aviona i helikoptera, ali "to je", rekao je, "bila najteža stvar koju sam ikada učinio."
Jesse je napravio sjajan posao leteći gore-dolje uz dobru komandu, ali onda je napravio nešto što nisam znao da trebamo učiniti: sletio je na pistu. Slijetanje na pistu je rutina za zrakoplove - zapravo, tamo su obično slijeću — ali s mlaznim naprtnjačama, nešto se nesretno događa kada piloti slete na beton. Mlazne turbine na leđima pilota otpuhuju ispušne plinove na 800 stupnjeva prema tlu, a ta toplina nema kamo otići nego se zrači prema van, šireći se po pločniku poput radijusa bombe. Kada Jesse stoji ili sleti na stepenice, ispušni plin može se ispustiti niz ograđene stepenice i proširiti se dolje. Ali dok stoji na betonskom podu, ispušni se zrak u trenu širi u smjeru njegovih čizama, i napao je njegova stopala, njegove listove. Jarry i Maiman kreću u akciju. Maiman koristi daljinski za isključivanje turbine dok Jarry donosi kantu vode. U jednom vježbanju, on usmjerava Jessejeva stopala, čizme i sve u nju. Para ne izlazi iz kade, ali lekcija je ipak naučena. Nemojte slijetati na asfalt s upaljenim motorom.
Kad je došao red na mene, zakoračio sam na stube od čelične ograde i kliznuo bočno u jetpack obješen na kolotur. Mogao sam osjetiti njegovu težinu dok je visio na koloturu, ali kad mi ga je Jarry stavio na leđa, bio je težak .Ambalaža je dobro dizajnirana za ravnomjernu raspodjelu težine i jednostavno upravljanje, ali 90 funti (suho plus gorivo) nije šala. Mora se reći da su inženjeri tvrtke Mayman odradili odličan posao s ravnotežom i intuitivnošću kontrola. Istog trena, sve je to bilo dobro.
Odnosno, sve do kopči i remena. Postoji mnogo kopči i remena koji pristaju poput padobranskog odijela, naglašavajući stezanje prepona. Prije nego što počnem govoriti o bilo čemu o stezanju prepona, Jarry objašnjava ručicu gasa, koja mi je s desne strane , dajući više ili manje goriva mlaznoj turbini. Moja lijeva kontrola je skretanje, usmjeravanje ispuha mlaza ulijevo ili udesno. Na ručku su pričvršćena svjetla i mjerači, ali danas ću sve informacije dobiti od Jarry. Kao Wesson i Jesse prije mene, obrazi su mi bili gurnuti u nos, a Jarry i ja susreli smo se u očima, čekajući bilo kakvu mikronaredbu koja bi mi pomogla da ne umrem.
Maiman je napunio svoj ruksak kerozinom i vratio se do ruba asfalta s daljinskim u ruci. Jerry me pitao jesam li spreman. Rekao sam mu da sam spreman. Mlazovi se pale. Zvuči kao uragan kategorije 5 koji prolazi kroz odvod. Jarry okreće nevidljivi gas, a ja imitiram njegove pokrete pravim gasom. Zvuk postaje sve glasniji. On više okreće svoj prikriveni gas, ja okrećem svoj. Sada je zvuk na visokom nivou i osjećam guranje na stražnjoj strani lista .Malo sam zakoračio naprijed i spojio noge. (Zato su noge nositelja jetpacka ukočene poput vojnika igračaka — svako odstupanje brzo se kažnjava ispuhom mlaza od 800 stupnjeva.) Jarry oponaša više gasa, ja dajem više gas, a zatim polako napuštam zemlju. To uopće nije kao bestežinsko stanje. Umjesto toga, osjetio sam svaku svoju funtu, koliki je potisak bio potreban da levitiram ja i stroj.
Jerry mi je rekao da odem više. Jedna stopa, zatim dvije, zatim tri. Dok su mlazovi urlali i kerozin gorio, kružio sam, misleći da je to nevjerojatna količina buke i problema lebdjeti 36 inča od tla. Za razliku od letenja u svom najčišćem oblik, obuzdavanje vjetra i svladavanje uzdizanja, to je samo gruba sila. Ovo uništava prostor toplinom i bukom. I stvarno je teško. Pogotovo kad me Jarry tjera da se krećem.
Skretanje ulijevo i udesno zahtijeva manipuliranje skretanjem — stisak moje lijeve ruke, koja pomiče smjer ispuha. Samo po sebi, to je lako. Ali morao sam to učiniti držeći gas konstantnim kako ne bih sletio na asfaltu kao što je to učinio Jesse. Nije lako prilagoditi kut skretanja, a pritom držati gas stabilnim dok su noge ukočene i buljeći u Jarryjeve ekstatične oči. Zahtijeva punu razinu usredotočenosti, što uspoređujem sa surfanjem na velikim valovima.( Nikad nisam surfao na velikim valovima.)
Zatim naprijed i natrag. Ovo je potpuno drugačiji i izazovniji zadatak. Da bi krenuo naprijed, pilot je morao pomaknuti cijelu spravu. Zamislite spravu za triceps u teretani. Morao sam nagnuti jetpack — sve na leđima — od moje tijelo. Radi suprotno, povlači ručku prema gore, približava ruke ramenima, okreće mlaznice prema gležnjevima, povlači me natrag. Budući da ne znam ništa ni o čemu, neću komentirati inženjerske mudrosti ;Samo ću reći da mi se ne sviđa i volio bih da je više poput gasa i skretanja – više automatski, s boljim odzivom i manje vjerojatno da mi peče (mislim na puhalo na maslacu) kožu listova i gležnjeva.
Nakon svakog probnog leta, sišao bih niz stepenice, skinuo kacigu i sjeo s Wessonom i Yanceyjem, zveckajući i iscrpljeni. Ako je ovo najteži let koji je Wesson ikada napravio, onda mislim da sam spreman upravljati helikopterom .Kada smo vidjeli da je Jesse malo bolji, kada je sunce zašlo ispod granice drveća, razgovarali smo o tome što možemo učiniti da ga poboljšamo i općoj korisnosti ovog stroja. Trenutačno vrijeme leta je prekratko i preteško. Ali to je također slučaj s braćom Wright — a zatim i nekima. Njihovim prvim manevarskim zračnim vozilom bilo je vrlo teško upravljati bilo kome osim njima samima, a prošlo je desetljeće između njihove demonstracije i prve praktične letjelice za masovno tržište kojom se moglo upravljati bilo tko drugi .U međuvremenu, nikoga to ne zanima. Prvih nekoliko godina svog probnog leta letjeli su između dvije autoceste u Daytonu, Ohio.
Mayman i Jarry još uvijek se nalaze ovdje. Obavili su naporan posao dizajniranja, izgradnje i testiranja jetpacka koji je dovoljno jednostavan i intuitivan da Rube poput mene može letjeti u kontroliranim uvjetima. Uz dovoljno ulaganja, mogu značajno smanjiti troškove, i vjerojatno će moći riješiti i problem s vremenom leta. Ali, za sada, Jetpack Aviation boot camp ima dva klijenta koji plaćaju, a ostatak čovječanstva kolektivno sliježe ramenima ovom vizionarskom paru.
Nakon mjesec dana treninga, sjedio sam kod kuće pokušavajući okončati ovu priču kada sam pročitao vijest da je jetpack primijećen kako leti na 5000 stopa u blizini međunarodne zračne luke u Los Angelesu. "Čovjek-mlaznjak se vratio", rekao je LAX-ov kontrolor zračnog prometa, jer to nije bilo prvo viđenje. Ispostavilo se da je najmanje pet viđenja jetpacka zabilježeno između kolovoza 2020. i kolovoza 2021. — većina njih u južnoj Kaliforniji, na visinama između 3000 i 6000 stopa.
Poslao sam e-poruku Maymanu da ga pitam što zna o tom fenomenu, nadajući se da je taj misteriozni čovjek s jetpackom on. Budući da mislim da je vrlo odgovoran tip, leti tako visoko, čini se kontraintuitivnim u ograničenom zračnom prostoru, ali opet, Kalifornija nema rekord koji ima bilo tko drugi, a kamoli sposobnost letenja, s jetpackom.
Prošao je tjedan dana, a Mayman mi se nije javio. U njegovoj šutnji cvjetaju lude teorije. Naravno da je to bio on, pomislila sam. Samo je on sposoban za takav let i samo on ima motiv. Nakon pokušaja privući pozornost svijeta izravnim sredstvima—na primjer, YouTube video zapisima i oglasima u Wall Street Journalu—bio je prisiljen postati skitnica.Piloti i kontrolori zračnog prometa u LAX-u počeli su zvati pilota Iron Man—čovjeka iza štosa koji se ponašao kao superheroj alter ego Tony Stark, čekajući pravi trenutak da otkrije da je to on.
“Volio bih da imam predodžbu o tome što se događa oko LAX-a,” napisao je Mayman.” Nema sumnje da su piloti zrakoplova vidjeli nešto, ali čisto sumnjam da je to bio mlazni ranac na turbinski pogon.Jednostavno nisu imali izdržljivosti popeti se do 3000 ili 5000 stopa, letjeti neko vrijeme i onda sići i sletjeti.Samo ja mislim da bi to mogao biti električni dron s lutkom na napuhavanje koja izgleda kao osoba koja nosi jetpack.”
Još jedna ukusna misterija upravo je nestala. Vjerojatno neće biti pobunjenih mlažnjaka koji će letjeti u ograničenom zračnom prostoru i vjerojatno nećemo imati vlastite mlažnjake za života, ali možemo se zadovoljiti s dva vrlo oprezna mlažnjaka, Maymanom i Jarryjem, koji povremeno se družiti u Avocado Fly oko farme, samo da dokažu da mogu.
Every by Dave Eggers izdaje Penguin Books, £12.99. Kako biste podržali The Guardian i The Observer, naručite svoj primjerak na Guardianbookshop.com. Mogu se naplatiti troškovi dostave.
Vrijeme objave: 27. siječnja 2022